Melpomenine tragedije

Baš sam se iznenadila da je ovaj blog još uvijek tu. Iako je prošlo godinu i pol od kad sam napisala zadnji post, nikad nisam htjela izbrisat ovaj blog. Zašto? Pa zato što znam da ću se kad tad vratit ovdje. Jelte, bolje ikad nego nikad.

Zašto sam zapravo tu? Hmmm... na to pitanje i nemam neki adekvatan odgovor. Možda zato da si ubijem ljetno vrijeme, možda zato da se izjadam virtualnom svijetu, a možda zato da bih i ja bila cool:) Ma nije ni bitno, važno je da sam tu.

Naime, što radim ovih dana? Učim. Da, učim. Matura je slijedeće godine, pa sam se ja, kao odgovoran učenik, već prije dva tjedna bacila na posao. Nije baš kao da imam malo stvari koje treba naučit i ponovit. Biologija i kemija su ogromno područje, pogotovo biologija, pa sam odlučila napravit skriptu za nju. Bit će ogromna. Trenutno radim 2. razred koji mi je bio odvratan što se tiče biologije. Sve one alge, spužve, kralježnjaci, beskralježnjaci, ma fuj...
Al jbg. PMF je takav i traži baš polaganje biologije i kemije:( Ali, ajde, kemija mi je oduvijek išla

Nego, pečem kolače neke uskoro, pa će biti novi recept:)
A sada vas pozdravljam i odoh se bacit na razmnožavanje zelenih alga

Odlučih napravit muffine!

1. Potrebno je:
- 200g margarina
- 300g brašna
- 2 praška za pecivo
- 2 vanilijna šećera
- 2 jaja
- 100g šećera
- 50g kokosa
- 3 žlice kakaa
- velika čokolada
- mlijeko (koliko će trebati)



2. Šećer, margarin i vanilijn šećer zajedno pomješamo:



3. Dobijemo ovakvu smjesu:



4. Zatim dodajemo brašno, prašak za pecivo i mlijeko (koliko pokupi), pa dobijemo ovakvu smjesu:



5. Zatim otopimo čokoladu (ja uvijek stavim komadić margarina i malo mlijeka:). Da se ne zalijepi):





6. Otopljenu čokoladu ulijemo u smjesu:



7. Zatim u smjesu dodamo kakao:



8. I kokos:



9. Na kraju smjesa izgleda ovako:



10. U kalupe stavimo papirnate posudice, pa ulijevamo smjesu:



11. Zatim kalup stavimo u pečnicu na 200 stupnjeva i čekamo da se muffini ispeku:



12. I na kraju dobijemo ovo:



Dobar tek!!

Uz nagovor moje voljene sestre odlučih nakon cijele vječnosti napisati post. Iako je prošla ponoć, iako sam već odavno trebala biti u R.E.M. fazi, iako sam već do sada trebala rasturati kemiju. Naime, sutra pišem kemiju. To i ne bi bilo toliko tragično da znam bar nešto:). A dobro nije baš da ne znam ništa, ali mogla bi ja još malo upregnut. Ovo doba godine mi nikada nije bilo pogodno za učenje. Ovo doba godine je predviđeno za nostalgiju.
Naravno, nostalgija je za ljetom. Jedva čekam ljeto, lijepo vrijeme, more, plaže . Pretprošle godine sam bila na Rodosu. E to je bio nezaboravan provod (jel tako?). Išla sam sa sestrom (brijem da na njezinom blogu još uvijek ima izvješće s putovanja:)). Prošle godine sam sa sestrama i familijom preko puta bila na Krku. I tamo je bilo isto super, ali je Rodos ipak bio bolji. A kako stvari stoje, čini se i da ću ove godine ići na Krk čime i nisam bogzna oduševljena.
Rodos je bio bolji. Ipak je to Grčka. More je plavije (možete pričat kaj hoćete, al tamo ima više planktona!), ljudi su zakon, hoteli su kak se spada (barem je naš bio). Kad smo išli na Rodos to mi je bilo prvi put da letim avionom, prvi put da idem da idem negdje van bez roditelja, bake ili slično. Nekako bi mi bilo draže da i ove godine odletim negdje s B. (ja jednostavno znam da i ti to želiš svim srcem i da ti je onako baš drago što i ja to mislim:))
U Hrvatskoj uvijek mogu ljetovat, ali ne mogu baš svakog dana sjest u avion (ili neko drugo prijevozno sredstvo) i otići negdje daleko. Ipak je vani uvijek bolje...
A sada moram bateriju za laptop odnest u susjednu sobu i baciti se na posao. Tješim se time ako što prije obavim posao, to je ljeto bliže:)...

Prije dva tjedna bila sam u Rimu. To je bio, ajmo ga tako nazvat, maturalac. Ne volim takozvana čoporativna druženja i obično mi se diže tlak od svega toga što je vezano za hrpu ljudi, ali ajde...
Krenuli smo 10.01 u 21:00, jerbo se putuje cijelu noć. Nisam baš imala nekakav osjećaj da putujem u Italiju. Sve mi je, kao i prije svakog putovanja, bilo vodeno. Sestra me odvela do Autobusnog i mahala dok nisam otišla (doduše pokupila se prijeXD). Naš predragi bus se znojio. Da znojio! Svi smo bili mokri. Nisam spavala cijelu noć jer mi je bilo toliko neugodno da su mi sve kosti boljele. Zaspala sam negdje sat vremena prije Rima. Već prvoga dana imali smo cijelu turu po Rimu. Da sam bila i malčice skoncentrirana možda bih i zapamtila gdje smo sve hodali, ali me cijelo tijelo boljelo da sam se jedva pomicala. Konačno, pred kraj dana smo se smjestili u hotel, koji je bio na najgorem mogućem jestu u Rimu - na željezničkoj stanici. Doslovno sam tamo vidjela kršćanskog svećenika koji je ni manje ni više bio kinez, a i vidjela sam crne muslimanke! Iskreno u toj ulici gdje nam je bio hotel valjda se skupljaju nekakve bande ili nešto slično, ali ugl. bilo me je jaaako strah.
Dakle u tom našem, ajmo ga nazvat hotelu, stigli smo negdje oko 7-8. Hotel je imao 4 zvijezdice, ali to je samo zavaravanje protivnika, jer u nekim državama on ne bi dobio ni 2. Bile smo nas tri u sobi. Soba je bila toliko malena da se u njoj jedva jedna osoba može okrenuti oko sebe, a kamo li 3 ili 4. Televizor je imao ravno 2 programa, prozor se jedva dao otvoriti, a krevet mi je bio pun dlaka. I hvala svim uzvišenima što sam uspijela prva ući u našu sobu jer sam odmah zauzela krevet do prozora. Stvar je u tome što je jedino taj krevet imao deku. Pokušale smo nabaviti još dvije deke, ali bezuspješno.
Grad Rim je inače vrlo lijep grad, izuzev smeća i ostalih nehuumanih detalja. Naravno, najdraža stvar u cijelom Rimu mi je spomenik Viktoru Emanuelu II. Spomenik se valjda jedino meni svidio, ali i nije me pretjerano bilo briga.
Posjetili smo i Vatikan. Iskreno - veliko razočarenje. Sve je to lijepo, ali sam se previše razočarala. Možda je i sama kiša pridonjela tomu. Ugl. bili smo i u Sikstinskoj kapeli (valjda se tako piše). Prvo sam se naživcirala zato što se ne može slikat (ajde, kužim da ne možeš slikat s blicom, ali kaj ti smeta ako isključim blic)? A i ta kapela sama po sebi mi je odvratna... Malo veći dnevni boravak oslikan od poda do stropa. Kužim ja sve to... Michelangelo i te brije, al što jest, jest - on se nije kupao po godinu dana i nije izlazio iz istih cipela godinama!
U Rimu smo pogledali apsolutno svaki kamen, a onda je bilo vrijeme da se ode u Napulj (od sada čitaj Smradograd). Iskrcali su nas ispred muzeja, al su nam prvo rekli da imamo 3 sata slobodnog da si odemo nešto pojesti. Al su upute bile ovakve: "Pređite cestu i pazite da vas ne zgazi nešto jer se oni ne zaustavljaju ni ispred Supermana, i onda uđite u onu pizzeriu preko. Ne udaljavajte se ni milimetra više, da vas netko ne bi ukrao." Ok, takve sam priče slušala dok sam bila u pelenama, al evo njih opet...
Eh da... Novi hotel = nove muke. Smradograd je poznat po sačuvaj-me-Bože hotelima, pa zašto mi ne bi osjetili čar tih hotela. Bilo nas je 4 u sobi. Prvo smo dobile nekakav megalomanski ključ. Otišle smo do sobe, ja otključam i imam što za vidjet - KREVET NA KAT!!! Nisam znala dal da se smijem ili da plačem od muke. Pogađate da je baš mene zapao taj krevet. U sobi nije bilo adekvatnog radijatora, nego smo se grijale na klimu. O da, na klimu koja vas hladi tijekom ljeta. Iskreno ovo je bilo prestrašno... Ta klima je toliko puhala da sam imala osjećaj ko da sam nekakav pršut koji se suši u pušnici. A kupaona, e toje bilo nešto prestrašno. Tuš kabina (ajmo ju tako nazvat) je bila samo promjena pločica, nikakvo uzvišenje ili ne daj Bože kada...
Sve u svemu bilo je ok. Većinom zbog društva. Jedno veliko razočaranje je bilo to što nismo išli na Vezuv. Al dobro, preboljela sam to. Vratili smo se ujutro 17.01.
Iskreno vam preporučam da u Rim ne idete preko agencije!


Fontana di Trevi
Slika nije moja, jer mi se nije dalo prebacivat slike... Al i ova će poslužit...

Iskreno, ne znam zašto si to radim. Po tko zna koji put otvaram novi blog, al' obećajem da će ovaj biti možda malo dulje:-). I možda ću ovaj put imati i komentara... Al' sve su to puste bajke. Oh well...
I ne znam koji je povod ovom blogu... Meybe višak vremena (ok, to sigurno nije) ili dosada (o ovome bi se još dalo razmišljat) ili je to samo da mi malo upotpuni život (e, to je već moguće rješenje).
Dakle ovo bi bio kakti neki uvodni post. Treba od nekud počet. Oh well...:-)